Pero i njegov bicikl

srijeda, 20.01.2010.

Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw A Camera

Prebirajući po svojoj arhivi dijapozitiva (slajdova), primijetih da bi se moglo na osnovu njih napraviti (nadam se) interesantne reportaže o povijesti bicikliranja mojega, iliti kako je to bilo u neka, sada već davna vremena, kada su bicikli bili malčice skuplji, kada je biciklista bilo malčice manje, a i to malo biciklista je od strane običnog puka proglašavano malčice luckastim.
Radi lakše orijentacije, ovakvim reportažama ću davati, danas pomalo popularni, podnaslov „Retro“ pa nek' se unaprijed zna da (zar opet!) slijedi nostalgično-srcedrapajuća priča o nekim davnim vremenima kada nije bilo mnogo toga što danas ima, ali je bilo više strasti, upornosti i volje, a isto tako i vremena i ideja. Pa oni kojima je već puna kapa tih sladunjavih prič(ic)a o tim danima, nepovratno prohujalih i pretjerano glorifirajućih, neka jednostavno ignoriraju ostatak teksta (i slika).

Dakle, autor ovih redova je davne '81 bi već na trećoj godini fakulteta (danas je njegov sin na istoj poziciji, kako vrijeme leti!?), pa kao pripadnik sloja društva koji zrači pouzdanošću, poslušnošću i pameću (valjda smo tako izgledali!?), bi aktiviran kao popisivač stanovništva u popisu žitelja koji svakih 10(tak) godina vlasti organiziraju da se zna kakvi smo, koji smo i kolika nas ima. Tako nakon 10-tak dana hodanja od kuće do kuće, pisanja tablica, predaji obrađenih podataka, na svoje od sreće i uzbuđenja, drhtave dlanove dobih, u ono vrijeme za mene fantastičnu, svotu stotina hiljada dinara. No, iako su bile ogromne svote u stotinama hiljadama, ipak nisu bile dovoljne za dva najjeftinija ROG Seniora sa 10 brzina (2 lančanika naprijed i 5 pozadi). Jedino od njih i to za par desetaka hiljada bili su jeftiniji isti ali sa 5 brzina. Razliku potrebnog novca (oko 15-tak %) iskamčih od oca, što mi nije bio problem jer sam velikodušno, osim sebi, bicikl nabavljao i za svog, dvije godine mlađeg, brata. I tako su jednog dana, jednog od onih dana kojih se puno kasnije sa sjetom, s toplinom u duši, s idiotskim osmjehom na licu zajedno s čudnom sjajem u očima, rado sjećamo, u našem dvorištu osvanula dva prometala svijetlo zelene boje. Imali su bijele aluminijske blatobrane, gume 26 x 1 3/8 cola, pumpu koja je lijepo izgledala zajedno s biciklom u kompletu, ali čija je funkcionalnost bila upitna. Sjedalo je bio plastično, u komadu, bez opruga i bez i kakve mekše podloge. tako da je međusobni dodir s guzom bio čvrst, nedvojben i pri prijelazu preko rupe, neposredan i grub. Upravljač je bio sportski ali presvučen crnom izolirajućom trakom (izolir-bandom) koju sam ubrzo zamijenio keper trakom, koja je tada bila dostupna jedino u čisto bijeloj boji, pa se kao takva zaprljala i prije prvog dodira s mojim rukama. Kočnice su bile stvar za sebe. Kočne obloge jedine moguće za nabaviti, bile su potvrde, pa su klizajući po nikliranim čeličnim točkovima, radije pjevale na sav glas nego kočile. A ako su i odlučile kočiti, to su činile na prepad potpuno iznenađujući svoga gazdu, tako da je on nakon par krugova, shvatio s kojom pouzdanošću može računati. Zbog toga se pri vožnji dobro pazilo za plan B ukoliko jogunaste kočnice trenutno budu u fazi pjevanja umjesto kočenja.Nikakvog prtljažnika (pak-tregera) nije bilo na biciklu, pa sam montirao zadnji prtljažnik od pony-ja. U malom pretincu obješenog ispod sica dobilo se dva univerzalna ključa za rastavljanje bicikla. Nakon probnog rada s njima izgledalo mi je kao da su bili za jednokratnu upotrebu i kao da su napravljeni od najmekšeg čelika, pa sam ih rezignirano (od)bacio. Svjetla su bila i s prednje i sa zadnje strane pa se moglo voziti i noćne vožnje, po uvjetom da vam u susret ne dolaze auti, odnosno, pod uvjetom da su vam zjenice zajedno s očima širom otvorene.
Pa ipak to mi je bio prvi PRAVI bicikl, a prva ljubav zaborava nema!
Sad su se krugovi vožnji mogli povećati i (dosta) izvan grada. U ono vrijeme nije bilo hladnjaka za pivo i sokove u običnim trgovinama. Hladnu pijaču mogli ste dobiti samo u birtijama, ali po bitno većim cijenama. No, ondašnja porezna politika je birtijama na selu odrapila bitno manje namete nego ovim u gradu. Posljedica toga je da je pivo u birtiji u „Mrduši Gornjoj“ bilo 10-tak % skuplje nego u trgovini u gradu. A za razliku od ove bilo je hladno. A uz malo sreće bio je tu stol s stolicama u hladovini. Kad sve to spojimo u jednu cjelinu, eto nam razloga za nirvanu.
I tako se krenulo u obilazak sela oko Broda, i Bosanskoga i Slavonskoga. Apetiti za kilometre su rasli sve više i više, pa je logično da su se bicikli stavili na auto, p kad je sretna obitelj preko ljeta krenula put rodbine u Dalmaciji te '81 i slijedeće '82 u Škodi 100 osim 5 putnika prosječne težine 78 kg s pripadajućom prtljagom, na krovnom prtljažniku su bila i dva bicikla. U horizontalnoj pozi, nabacana jedan na drugi, k'o da su na brzinu usput pokupljeni, i improvizirano svezani. I polako i strpljivo ali odlučno i uporno sa svoja 42 konja preko bosanskih prijevoja do dalmatinskog krša.
Te '82 napravljena je biciklistička vožnja Imotski – Split, a jedno od zaustavljanja je bilo na starom ali i zapuštenom izvoru kraj Cetine a ispod Zadvarja. Eto, uz malo volje za ostvarenje jedne ideje, uz foto-aparat Zenit EM, uz 1/125 sekundi vremena i uz blendu 5,6 uđoh u povijest zajedno s PRVIM biciklima. Bilo je to mjeseca osmog godine 1982.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv