Pero i njegov bicikl

petak, 29.01.2016.

Sam u ljeto 2015-to II dio



Za povratak kliknite ovdje.


Unutrašnjost crkve

Na ogradi kora naslikan je Križni put



Iznenadih se koliko mnogo svijeta je bilo u crkvi, obzirom da je običan radni dan. No to iznenađenje nije ništa spram onog drugog. Odjeven u odoru svećenika misu je vodio – moj sugovornik koji mi je rekao da sačekam petnaestak minuta. Tih petnaestak minuta je, u stvari bilo potrebno da se ova misa obavi (stvarno ju je skratio).
Nakon kraćeg čekanja, potrebnog da se moj sugovornik presvlačenjem ponovo vrati u ovaj moj, običan svijet, suzdržano ljubazno, no krajnje šutljivo prvo me odveo u vjeronaučnu učionicu gdje mi je tiho, jedva čujno rekao da bicikl ovdje ostavim, te da uzmem najnužnije stvari za konak i pođem za njim.

Vjeronaučna dvorana – mjesto noćenja mog bicikla

Dugo smo hodali hodnicima, na drugi kat se popeli (svojski sam se trudio zapamtiti put), da bi konačno otvorio vrata sobe meni namijenjena, te šutke, rukom mi pokazao da je to to. Ganut činjenicom da imam kraljevsko rješenje za noćenje promucah nešto u znak zahvalnosti, na što on sam klimnu glavom i ode.
Ostadoh sam u sobi.

Ulaz u sobu

Pogled s ulaza

Krevet za me

Papuče za me

Autoportret u kupatilskom ogledalu

Jedno (duže) vrijeme sam nijemo stajao opčinjen raskošnom čistoćom i urednošću sobe, i dalje zbunjen mojim i više nego šutljivim domaćinom. Trebalo mi je neko vrijeme da, slegnuvši ramenima, to prihvatim tako kako jest, te da se lagano prepustim guštu stavljanja točke na i ovog dana putovanja. Nije još ni sedam, dakle dan još uveliko traje, pa ima vremena da sve obavim što je moguće laganije, uživajući u svakom koraku i trenutku.
Prvo je slijedilo tuširanje, lagano i dugo, zatim sušenje kose, pa javljanje porukom svojoj životnoj suputnici.
A onda je došao problem juhe za laku noć.
Gdje ju skuhati!?
Ovdje u sobi- nema smisla. Isto tako ni u hodniku.
Tako sam polako, u mislima prolazio kroz samostan, pokušavajući se sjetiti zgodnog mjesta, da bi to mjesto na kraju našao – van samostana.
Zamršenim labirintom, koji sam, izgleda uspio zapamtiti, sišao sam do svog bicikla u vjeronaučnoj učionici, uzeo kuhalo, posudu i vrećicu juhe te na ivičnjaku ispred jednog od ulaza u samostan, kod ove učionice - napravio svoju kuhinju.

Mjesto kuhanja juhe na ivičnjaku – snimljeno sutra dan

I tako plavkasta vatrica plina tiho gori, juha se tiho kuha, ja ju tiho miješam, i pri tome tiho promatram okolinu utonulu u tišinu sutona. Misli kaotično lutaju od prizora koje gledam do prizora danas negdje viđenim a sada čudnom logikom iskrslih preda mnom. Ta mi kaotičnost ne smeta, dapače, baš me opušta i odmara to skakanje sa slike na sliku, ta mješavina ovog ispred mene i onog u meni.
„Pa dobro gdje ste vi!?“, povika žena na mene tren poslije nakon što je kroz vrata izašla van sa nekim čovjekom. Osjećao sam se kao nenadano posut hladnom vodom, kao grubo probuđen iza dubokog sna.
„Evo, kuham si juhu!“, pokazujući rukom na kuhalo, kao da je u njemu sva odgovornost za moj nepromišljeni čin nestanka.
„Mi vam pripremili večeru, kako je velečasni rekao, a vas nigdje!“, reče žena, očigledno kuharica.
„Evo, ja je vozim kući, pa kad se vratim možeš sa mnom!“, odgovori čovjek, nazvati ću ga nekom vrst domara, jer mi se čini da se takvim osjeća.
„Taman dotle ću skuhati juhu!“, rekoh pomirljivo, dok su njih svoje ulazili u auto o odlazili.
Eto, ne valja sudove o ljudima brzopleto donositi, pogotovo ne radikalne. Moj šutljivi i suzdržani domaćin je, izgleda, takav samo na riječima, dok je na djelu potpuno suprotan. Zaključujem to na osnovu ovog nenadanog poziva na večeru.
Kad sam s „domarom“ došao u kuhinju prvo sam se riješio svoje juhe, pa iako sit, pojeo sam i jednu filovanu papriku, tek toliko da se domaćin, ovaj put „domar“, ne uvrijedi.
Domaćin, „domar“ bio je ugodno razgovorljiv, pa sam prihvatio priču. Polako zobajući svoju večeru, sa barem rečenicom dvije između zalogaja, razvezli smo priču o ovome i o onome. Rekoh mu da sam više nego ugodno iznenađen mjestom, jer, iako je malo, djeluje mi čisto, uredno i nada sve, dobro stojeće, potpuna suprotnost od Vareša. On mi uzvrati da je tamo bila čista pljačka od privatizacije „a da smo mi ovdje to puno pametnije uradili“. Zbog toga, posla u Kreševu ima za svakoga tko hoće raditi i, kako stvari izgledaju, imati će ga i u buduće. Osim toga većina ljudi ovdje ima i neki svoj posjed. Eto na primjer on se, pored ostalog, bavi i pčelarstvom.
Na moju napomenu o Kiseljaku i izvoru mineralne vode u njegovom parku, moj sugovornik odgovori da je ovaj kraj bogat vodom. Eto na primjer on na svojim njivama ima i izvor tople vode, i izvor mineralne vode, kao i izvor „obične“ vode. Koje bogatstvo, pomislih!
Nakon pranja zubi i ostalih aktivnosti pred počinak, legao sam u raskošni krevet pokušavajući u glavi napraviti kakav-takav red i mir potreban za san.
Bože, kakav dan!

Drugi dan

Mapu drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Slike drugog dana ovog putovanja možete vidjeti ovdje.

Možda će pažljiviji čitalac primijetiti nepovezanost između vica iz uvoda i ostale, dosadašnje priče. Još malo strpljenja molim, tek do sredine ovog dana, kada neće biti tako idilično kao do sada.
Probudio sam se što ranije moguće, te prvo otvorio prozor i udahnuo svježeg zraka koje mi je azurno plavo nebo, bez ijednog oblačka, sačuvalo od prošle noći. Razbudivši se tako, požurio sam sa spremanjem, pa sam brzo, iznenadivši i samog sebe tom brzinom, bicikl pripremio za nastavak puta.
Prolazeći kroz samostan od sobe do učionice, gdje mi je bicikl, nigdje žive duše niti kakvog zvuka od tih duša. Spremivši bicikl i sebe za nastavak puta, zastao sam u dilemi što činiti. Bilo mi je nekako bez veze izvući se iz samostana kao nekakav lopov, Bože mi oprosti. Imao sam za potrebu nekome, bilo kome iz samostana reći jedno skromno „Hvala!“ iz neke zahvalnosti za ukazano gostoprimstvo. To „Hvala!“ sam umotao u papirić na kojemu sam napisao web adresu svoga bloga, te pažljivo držeći u ruci to dvoje, pošao pustim hodnicima samostana u potrazi za nekome tko remeti tišinu. Kad sam već pomislio da ništa od moje potrage, iza jednih zatvorenih vrata čuo sam lupu posuđa (kuhinja,dakle!).
Pokucah i uđoh. Zatekoh kuharicu od sinoć.
- Pa gdje ste vi, ja vas čekam sa doručkom“
- Ne treba, hvala htio bih što ranije krenuti!
- Pa nećeš valjda na put bez doručka! 'Ajd' sjedi pa pojedi, barem malo!
Što sam mogao drugo, nego sjesti i prihvatiti to „barem malo“, predajući joj onaj papirić i ono zamotano u njemu. Na to moje „hvala!“, tek jedva primjetno odmahne rukom, kao, sitnica koja nije vrijedna spomena.
I opet kao i sinoć, samo ovaj put sa drugim sugovornikom, zalogaj, pa rečenica-dvije, pa opet zalogaj, pa rečenica. Uglavnom, na žalost, nema djece, pa ima vremena druge dobrovoljno pomagati, kao i ovo kuhanje u samostanu. Uz moju napomenu da me dojmilo mjesto reče da su ovdje ljudi dobri, „čak sveti“, pa da i nisam došao u samostan, sigurna je da bi konak lako riješio i u samome mjestu.
Nešto iza pola osam konačno sam, mirne duše i nahranjenog želuca, izašao van ispred samostana, zadovoljan onim što mi kazaljke na satu govore. Dosta rano krećem na put, pogotovo što sam obavljenog doručka.
Prije nastavka puta da prozborim koju o samostanu.
Prema internetu samostan je najvjerojatnije utemeljen koncem XIV. stoljeća. Šezdesetak godina nakon pada Bosne pod Turke, 1521. ili 1524. godine, srušeni su i samostan i crkva. Samostan i crkva ponovno su uništeni u požaru na Uskrs 1765. godine, samo dvije godine nakon što su obnovljeni. Nova samostanska zgrada izgrađena je dvije godine nakon požara, no, samostan je nakon nekoliko desetljeća ponovno postao trošan i neuvjetan za stalni boravak velikog broja fratara. Zato je između 1889. i 1895. sagrađena nova samostanska zgrada. Ta zgrada i danas je u uporabi, s manjim preinakama na krovu i fasadi. Nakon Drugog svjetskog rata zgrada samostana je bila izuzeta od strane tadašnjih komunističkih vlasti, a služila je kao vojarna, te kao dom za smještaj mentalno retardirane djece. Fratri su preko noći morali napustiti samostan, koji im je vraćen tek 1954. godine. Temeljito je obnovljen između 1976. i 1981. godine. Prije toga je uz zvonik postavljena bista fra Grge Martića, rad Ivana Meštrovića. Po samostanu je, između ostalog i samo Kreševo nadaleko poznato. U samostanskoj se knjižnici čuva samo jedna inkunabula i to Strabonova Geographia iz 1480. godine, te niz djela o metalnim obrtima.





Nikako nisam mogao samostan snimiti u cijelosti, pa sam zadnji snimak posudio sa http://www.samostan-kresevo.com/

Umornost tijela jučer pri dolasku u Kreševo, uz posustalost duha, nije dala oduševljenju duhu mome da se rasplamsa, nego je čučalo strpljivo u duši u očekivanju svojih pet minuta. Te minute je dobila jutros po silasku u mjesto, pa obodrena ljepotom ljetnog jutra, posebno razbuktana svježinom okolnih šuma, učinila je da mi duša i tijelo neočekivano počnu treperiti od neobuzdanog ushićenja.

Mjesto ima glavnu ulicu, par sporednih i to je to. U toj glavnoj ulici se u nekoj simbiozi izmjenjuju stare Bosanske kuće i moderne građevine. No, sve nekako u skladu. Valjda da tradicionalne, stare kuće ne budu postiđene, i ove moderne nisu bitno veće. Taj se sklad, izgleda, prenosi i na ljude, pa ima mjesta i za stare i za mlade, i za vozila različitih oblika i veličina. U tom skladu nisu potrebne crte na ulici koje razgraničavaju vaše i naše, jer su svi jedno.
Iako samog sebe pokušavam preispitati čime me je ova zabit, bez neke konkretne zanimljivosti, toliko oduševila, odustajem od potrage jer se neke stvari jednostavno ne daju objasniti. Ili ih osjećamo ili ne, trećeg nema.
Kreševo će u mome sjećanju uvijek imati posebno mjesto!
Nakon popunjavanja zaliha hrane u trgovini sa vedrom i nasmiješenom trgovkinjom („A odakle idete?“-osmjeh- „ A kuda?“ osmjeh- „E, svaka čast, 'ajd nek' vas Bog prati!-osmjeh- „Sretno!“- osmjeh) našao sam putokaz koji me upućuje u Tarčin.


U Tarčinu se trebam spojiti sa glavnom magistralom, te s njom preko Ivana do Konjica. Putokaz me pokušava razmaziti pretjeranim optimizmom u obliku brojke od sam 16 km. No, već sam se ranije cijepio od euforičnog, te time varljivog, a u konačnici i opasnog optimizma, prikupljenim informacijama. Neke su bile nedvojbene a neke su se još uvijek raspravljale u mojoj glavi koja je ispravna a koja ne.
Ono što je nedvojbeno je da od tih 16, posebno prgavi su prvih 10 km. Oni su se rasporedili tako da prvih pet streme nebu pod oblake, a obzirom da ih danas nema, onda još i više. A drugi pet suprotno, dakle strmoglavo dolje. Meni se onih prvih pet čini bitno većim problemom pogotovo što pri tome trebam savladati visinsku razliku od preko 360 metara. Možda je za nekog to tek nešto više od sitnice, no za mene je to izazov pažnje i poštovanja vrijedan.
Ono što do kraja ostade ne razjašnjeno, i što će se razriješiti tek ovom vožnjom, je pitanje koliko je od tog puta neasfaltirano. Koliko je, toliko je, uz nadu da je toga što manje, krećem hrabro na put.
A put odmah pokazuje zube i to one prave, već prvim metrima od putokaza u obliku strme uzbrdice.

Kamo idem…

Zanimljive su mi bile klupe smještene u hladovinu zelenila. Kao da često, i to u vrijeme ljetne žege, ovuda prolaze pješaci pa, eto, neka imaju gdje odmoriti se.
…i odakle dolazim

Da je ovo cesta manje važnosti pokazuje i upozorenje da se ne nadamo ralice ili posipanja soli u vrijeme zimskih radosti. Jednostavno se ostavi da se problem snijega sam od sebe riješi solarno – grijanjem sunčevim zrakama. A do tada bolje ne računati na ovu cestu. Ova „preporuka“ još više mi je ovu cestu učinila zanimljivijom, sad u sred ljeta.

Nakon par lakat krivina i još uvijek strme uzbrdice, gurajući bicikl stigao sam do nekog vidikovca. Podatak o nadmorskoj visini vidikovca me dobrano zbunio, čak mi u dušu unio zrnce zebnje. Na tabli piše da je vidikovac na 693 metara nad morem. Obzirom da je Kreševo na 640 metara ispada da sam se ova dva kilometra meni strme uzbrdice digao tek nešto više od 60 metara!!! A koliko još ima do prijevoja!?
Vidikovac

Uz pomoć još uvijek jutarnje svježine, prekrasnog zelenog krajolika, i općenito pravog bajkovitog ambijenta uspio sam zebnju potisnuti u stranu i prepustiti se upijanju dojmova.
Uostalom, tek je prošlo jedanaest, sunce je jedini gospodar plavog neba, jer su se oblaci negdje sakrili, pa ima vremena i za vožnju i za odmor. Nekako ću prebroditi i ovo brdo i ovaj dan. Pogled dolje na Kreševo i okolinu nekako me je bodrio, ulio optimizam da sa vedrinom nastavim dalje.

Kreševo iz ptičje perspektive

Dolje, nakon izlaska iz Kreševa, društvo na cesti su mi pravili kamioni kiperi. U oba smjera. Toliko su bili učestali da sam (ispravno) zaključio da je neki kamenolom u blizini. I stvarno, nakon nekog vremena naišao sam na raskrižje na kojemu se skretalo na taj kamenolom. Vidio ga nisam, na tom raskrižju, ali u nastavku pješačenja uzbrdicom na jednom mjestu su se stabla razmakla da bi ispred sebe ugledao prizor raskošnog zelenila koje je čovjek svojom mehanizacijom ozlijedio, pa je izgledalo kao živa rana.

Zaboravih napomenuti da se ona uska cesta, na izlazu iz Kreševa, nakon nekih kilometar i pol proširila na pravu magistralu. Čak je i crtu u sredini dobila. Suprotno raskošnoj cesti, uz izuzetak onih kamiona, promet na njoj je bio nikakav. Toliko nikakav, da mi se povremeno pojavila želja da barem netko prođe, radi rastjerivanja osjećaja „Pale je sam na svijetu“ .
Srećom tu je jutarnja svježina, neočekivano zaostala duže od očekivanog, zbog još uvijek niskog sunca, hladovine je isto tako bilo na pretek, a tu su i razno-razni miomirisi brdsko-planinskog područja oko mene. Sve to skupa je, izgleda, utjecalo da me pojava prijevoja zatekla, iznenadila čak. Nije mi zbog toga bilo žao, naprotiv. Zaokupljen impresijama okoline izgubio sam osjećaj prolaznosti vremena, nešto najbolje što se može doživjeti penjući se uz prijevoj.

Prijevoj –odakle sam došao

Prijevoj – kamo idem

Zaboravljeni utovarivač samuje na prijevoju

Na prijevoju nema žive duše. Da je neko nekad bio, ali davno, pokazuje napušteni utovarivač, jadan osakaćen, bez prednjih kotača. Napravio sam pauzu, pa na prijevoju sam. Jedno vrijeme slušao sam mir i spokoj. Biće da se sve živo i neživo s dužnim poštovanjem odnosilo prema tom miru i spokoju. Povjetarac koji je pirio, činio je to krajnje bešumno, kao da me paučinom dira po licu, a da bi čuo pjev ptica, koji mi je dolazio iz šume, skoro sam trebao zaustaviti disanje.
U jednom trenu sam se prenuo, osjetivši da tonem u blaženstvo tog mira i tišine, da gubim svijest, pojam tko sam gdje sam, odakle dolazim, kamo idem. Postade me strah da bi ovdje mogao ostati dugo, jaaako dugo. Samome sebi se čudim kako me jedna banalnost, ništa, jer bi netko zloban mogao mir i tišinu s ništavilom usporediti, može s tolikom snagom i čvrstinom držati za se.
Brže-bolje sam se stresao, skočio na noge, sjeo na bicikl i krenuo.

Nakon prijevoja

Ispred mene se cesta gubila negdje dolje, a podigavši pogled u daljinu, pojavila se neka sura planina. Uz onaj mir i tišinu, prizor je poprimio nekakvu superiornu dostojanstvenost koji je mene, čovjeka, najsavršenijeg stvora na planeti (kako si znamo tepati), sveo na beznačajno zrnce prašine koju, da hoće, vjetar može pomesti gdje i kako hoće. Pod utiskom tog skoro nadnaravnog dostojanstva nehotično sam se trudio što tiše voziti, što tiše slušati, što tiše gledati, što tiše disati…
Izgleda da sam stvarno bio tih, jer sam, spuštajući se bez okretanja pedala na beskonačno dugoj nizbrdici, iz jedne od krivina, na sred ceste, točno na punoj liniji ugledao lisicu kako se izležava. Što lisicu čak tri, jer je desetak metara iza prve bila druga, a desetak metara iza druge treća (kao da su posvađane)
Što mi je sad činiti!?
Potpuno iznenađen, zatečen mentalni mi je sklop zastao u stvaranju emocija. Valjda je strah trebao biti slijedeći, no desna mi je ruka, mimo svjesne, racionalne odluke na pitanje iz prethodne rečenice, posegla za zvonom (valjda iz navike stvorene jučer ujutro kad sam se iz Očevija provlačio kroz guste šume). Na cin-cin znak mog zvona sve tri su me lisice pogledale iznenađeno (iznenađenost i zatečenost je, dakle, bila obostrana), da bi se potom poslušno i polako ustale i izgubile u zelenilu pored puta, nekako u stilu „pametniji popušta“. Kao kakav-takav pametni potez prestao mi je jedino pedalama pomoći biciklu da što prije napustimo mjesto opuštanja lokalnih gazda. Nije mi se ostajalo ni tren provjeravati jesu li lisice u ovom slučaju i dalje ostale pametnije koje popuštaju, ili su se u tome predomislile pa se još i, ne daj Bože, vratile.
Možda će netko pomisliti da sam od mrava napravio slona, no te su mi lisice izgledale bitno veće nego ova „domaće“, kod mene u Slavoniji, pa ne znam što bi ostalo od mene i mog dostojanstva da je samo jedna od njih zarežala na mene, a o ostalom da ne pričam. Zato mi je drago što je sve to na kraju bio „mrav“ a ne „slon“.
Gusta šuma zelenila koja me je pratila od Kreševa konačno se počela razilaziti prepustivši mojim očima neočekivani, no ugodni vidik. Na padini susjednog brda okruženo proplancima pojavilo se neko selo.




To su oni prizori malih naseljenih mjesta, često viđeni na putovanju kroz brdovitu Bosnu, koji u ovo ljetno doba mirnog sunčanog vremena izgledaju krajnje bajkovito. Ostaje mašti da si pokuša predočiti kako to selo izgleda, a naročito život u njemu, zimi kad snijeg zatrpa sve uokolo (čisto racionalno, jer nikako ne mijenja dojam viđenog, selo se zove Gunjani).
Moja se cesta, očito treba spustiti do doline iznad koje su na drugoj strani ti Gunjani. Da bi to učinila trebala se saviti u jednu lakat krivinu. Valjda ogorčena zbog tog oštrog savijanja, da mi napakosti, priredila mi je neugodno iznenađenje u obliku nestanka asfalta.


Odjednom, tek u metar-dva, sa široke raskošne asfaltirane magistrale, cesta se vratila u stanje kakvo je davno nekad, izgleda, sva bila. U makadam. Prašnjavi, grbavi, tandrkavi, sa masom kamenja i kamenčića.
Biće da se navedena cesta sažalila nada mnom, običnim, skromnim, jadnim biciklistom koji tek snagom svoga tijela i duha putuje ovim krajevima, pa mi je to neugodno iznenađenje kratko držala, tek petsto metara. A i oni su se skratili zbog nizbrdice, te je prošao tek podulji tren kada mi je cesta podamnom prostrla glanc novi asfalt, kao da je jutros postavljen. Ne znam čini li mi se, ili je nekim čudnim nijemim načinom cesta dojavila da navedenu pakost nije namijenila meni, običnim smrtnikom, ni krivom ni dužnom, već ljudima koji sebe smatraju lokalnim moćnicima, toliko moćnima da se ne mogu dogovoriti gdje je granica na kojoj prestaje moć jednoga a počinje moć drugoga. Zbog te njihove moćne nesposobnosti (ili nesposobne moći) tih se pola kilometra našlo na ničijoj zemlji kao jadno siroče koje dvije majke jedna drugoj prebacuju, odbijajući prihvatiti kao svoje.
Stotinjak metara iza skretanja u gore navedena Gunjane, čiju sam posjetu ostavio za neka druga vremena zastao sam vidjevši prizor koji me je posebno dojmio.

Izvor…


…i pogled kraj izvora odakle sam stigao

Ozidani izvor iz čije je, nazivam je tako, glavne cijevi sukljalo obilje bistre, hladne vode. Izgleda toliko obilje vode koje je izvor imao u sebi bilo je previše,te mu je bila potrebna još jedna cijev sa strane da se, jadan rastereti pritiska. Toliko obilje zlata koje ravnodušno otječe do potoka, ne obzirući se na svakodnevnicu.

Desno je izvor, a ispred mene put kojim nastavljam putovanje

Već sam napomenuo novi asfalt po kojemu mi je bicikl nečujno klizio. Nije, istina (još) imao crtu po sredini, i bio je nešto uži nego onaj kojim sam se spuštao, ali mu to nikako na uzimam za zlo. Naprotiv, imati tako ravnu i tako novu podlogu ovdje gdje još uvijek ne vidjeh ništa od prometala, gdje je sam u ovom zelenom, brdovitom raju, može biti samo poklon Božji.
Onih 10 km, pola gore, a pola dolje, sam, dakle prošao i ostaje tek 5-6, skoro pa, vodoravnih kilometara. Da nije potoka uz cestu koji veselo žubori u suprotnom smjeru od mojega, skoro bih pomislio da je cesta stvarno vodoravna, koliko mi je vožnja bila lagana i ugodna.
Ako je ravna što se tiče nagiba nije što se tiče krivina. Vijugala je kao zmija lijevo-desno, zajedno s potokom vješto se provlačeći između obronaka zelenih brda. Da sam blizu Tarčina pokazao mi je vrhunac civilizacije što se prometa tiče – prava, pravcata auto cesta.

Auto cesta- koridor 5C

Istrčala je tunelom iz jednog brda, skokom uz pomoć mosta preskočila „moju“ cestu i izgubila se u tunelu drugog brda. Mahniti putnici na njoj, vječno u žurbi, nisu ni svjesni da je pod njima ovog trena jedan pripadnik njihovog roda kojemu se, gle čuda, nikuda ne žuri.
Po načelu „živi i pusti druge da žive“ pustio sam ove gore neka srljaju u svoj život, a ja ću polako u svoj.
Auto cesta mi je dala do znanja da je Tarčin blizu, pa me ta spoznaja učinila nestrpljivim kao malo dijete koje nervozno tapka nogama, dok mu se iz vrećice vadi bombon. Pa dobro, što je u tom Tarčinu meni tako zanimljivo!? Tu su Tarčinski vijadukti na magistralnoj željezničkoj pruzi, koje mi je uvijek zanimljivo vidjeti. No, ovaj put se ta zanimljivost proširila i dodatkom prolaska ispod jednog od njih, a to do sada nisam doživio.






Kako sam odmah po izlasku na magistralnu cestu Sarajevo Mostar odmah skrenuo desno, vijadukt, ispod kojeg prođoh, ostavio sam iza sebe. Stoga od foruma www.vozovi.com posuđujem fotografiju cijelog vijadukta.

Oštro oko će uočiti da je cesta iz Kreševa, zajedno sa mnom prošla ispod krajnjeg lijevog luka, i to uz stup između tog krajnje lijevog i srednjeg luka.
Pretpostavljam da većini koji su, čitajući ovaj blog, došli do ovih redova, ovo detaljno lociranje ceste ispod mosta izgleda kao bespotrebno i suvišno cijepanje dlake, no meni je, kao ljubitelju željeznice, to bitno u životu. I sad dok pišem ove redove, sjetivši se prizora kad sam bio ispod vijadukta, oživljavanje tog prizora preda mnom je toliko burno i impresivno, da sam za trenutak morao stati s pisanjem ne bi li mi se duh smirio i skulirao.
Da ne pretjerujem s tim vijaduktom ali prolaskom ispod njega kao da sam prošao kroz vremensko-prostorni prolaz. Iz područja stisnutih zelenih, bujno šumovitih obronaka između kojih se provlači cesta, iz područja gdje nema ni ljudi ni njihovih kuća (s izuzetkom Gunjana), iz područja gdje je promet toliko rijedak da se zvijeri (lisice) sunčaju na cesti, iz područja sa tolikim mirom i tišinom da me je kad-kad bilo stid disati, koliku buku dižem, stigao sam u područje široke doline gdje su se obronci brda daleko odmakli, područje gdje je šuma prepustila glavnu ulogu livadama i njivama, područje gdje su kuće razbacane svuda uokolo, te na kraju područje gdje je promet, manje-više, stalno prisutan, i na kraju gdje stalno nešto svira, zuji, pišti, bruji.
A sve to zbog izlaska na glavnu magistralu Sarajevo - Mostar - Opuzen koja je bila raskošno široka, tako da sam uvijek imao dovoljno mjesta uz rubnu liniju za skloniti se od kamiona i ostalih prometala. No, cesti sam trenutno poklanjao minimum pažnje, tek toliko da vožnju ne dovedem u pitanje. Raskošni ostatak moje preokupacije sam usmjerio u potragu za ostalim Tarčinskim vijaduktima. Ono na što sam mrko gledao je kompleks novoizgrađenih prometnica koje su predstavljale izlaz, odnosno ulaz na auto cestu. Kvarili su mi kompoziciju snimka baš onako kako Njegovo Veličanstvo Čovjek (s velikim Č) zna bezobzirno rasturiti i pokvariti sve oko sebe, u nastojanju zadovoljenja svojih sebičnih, egoističnih prohtjeva.

Snimljeno 2015

Snimljeno 1980

Snimljeno 2015

Snimljeno 1980

Prebirući po svojoj arhivi dijapozitiva, pronašao sam snimke ovih vijadukata iz davne 1980-te godine kad sam sa svojim roditeljima, bratom i sestrom putovao na jug u drumskoj krstarici znanoj kao Škoda 100.
Zastao sam na trenutak, u nastavku vožnje, u nakani snimanja koža, krzna, saća, meda i svega ostalog ponuđeno svakomu kome bi to bilo interesantno. Čim sam stao postao sam posebno zanimljiv vlasniku svega navedenog koji me je pogledom mrko skenirao. Što je uljudnije moguće, držeći foto aparat u ruci, više gestom nego riječima upitah ga da li mogu škljocnuti jedan snimak. Ne mijenjajući mrkost pogleda, samo je jedva primjetno klimnuo glavom, pa sad pred sobom, osim asortimana njegove trgovine na otvorenom, vidite i raskošnost trbuha vlasnika.


Red je da i magistralu predstavim. Za sada vijuga blagim krivinama, promet, ni rijedak ni gust, ali stalan, uglavnom ima obzira prema meni, pa me obilazi u širokom luku. Cesta ide blago uzbrdo, čija je blagost dovoljno blaga da još uvijek mogu voziti bez većeg napora. Znam iz iskustva da će se ta blagost uspona uskoro promijeniti u solidan uspon dug dobra tri kilometra. To iskustvo iako staro 29 godina, iskrsnulo mi je pred očima kao da je bilo jučer.
Da, kao da je bilo jučer iako je bilo 1986 godine. Tada sam s curom prvi put išao na more baš ovom cestom (vidi: Prvi put s curom na more)


Tada nije bilo treće trake na usponu, pa je meni sada lakše ovaj uspon savladavati nego onomad nama dvoma. Dobio sam, dakle dodatnu traku za spora vozila koja se dobrano zapušu na usponu. Takvi je, istina bilo malo, jako malo. Uglavnom je većina vozila srednjom trakom, pa sam imao dojam da je ova, sporohodna traka isključivo meni namijenjena.
Sunce je nemilosrdno pržilo. Negdje krajičkom svijesti pojavi mi se neki oblik začuđenosti, obzirom da smo relativno visoko, a sunce prži kao da sam na moru. No, to je bilo u tako udaljenom krajičku svijesti,pa se ta začuđenosti nije spojila s drugom, koja je bila u suprotnom kraju. A ta druga se pitala zašto se tako brzo umaram i zašto sam tako žedan, pa pijem, nemilice, zalihe tekućine. Umjesto da spoji te dvije premisi u jednu konkretnu misao, um mi se radije prepustio ugodnom dojmu onoga što gledam, čujem i osjećam.





A predjele koje gledam, čujem i osjećam su toliko pitomi, lepršavi, prekrasni da je sasvim razumljiv izostanak bilo kakvog logičkog razmišljanja. Sve se u meni pretvorilo u jedan ogromni prijemnik dojmova, bez razmišljanja o bilo kojemu od njih. Jednostavno, pretvorio sam se u spužvu koja samo upija, upija, upija...
Za razliku od one sure, nedirnute divljine od Kreševa do Tarčina, u kojoj su one lisice jezgro, esencija sredine kojom sam prošao, ovdje je sasvim drugi slučaj. Tu su i brda, no ta su brda išarana malo šumama, malo livadama, pa malo njivama. I sve to maknuto od ceste, tako da pogled slobodno može odletjeti daleko, daleko, pa se vratiti donoseći pregršt oduševljenja. Pogled to oduševljenje ostavi duši kao pčela koja donese pelud. Ostavi u košnicu i odlazi po novi, pa tako i moj pogled opet odluta, pa zuji, zuji, čekam ga da se vrati, a njega nema pa nema. I baš kad mi se pojavi zebnja da ću ostati bez njega, eto ga sa novim pregrštom još većim, sočnijim i mirišljavijim... I tako stalno, dok se ne sjetim da ovo ne može trajati do vijeka, da bi trebalo pogled vratiti ga, obuzdati, usmjeriti na cestu i krenuti dalje.
Na mjestu ove ceste prije stoljeća i pol nije bilo ničega ili jedva primjetno kao trag čovjeka. Tada su došli Austro-Ugari i procijenili da bi ovuda trebala proći željeznica na svom putu od Sarajeva do mora. Sagradili su uskotračnu željeznicu, u narodu poznatija pod imenom ćiro, koja je na ovom usponu, baš ovdje gdje je sada cesta, imala i treću tračnicu u sredini u obliku zubne letve. Lokomotiva je imala zupčanik pa je na taj način omogućeno putovanje vlakom po ovim uzbrdicama znatnim i za cestu a kamo li za željeznicu. Na prijevoju su probušili brdo zvano Ivan tunelom,da bi nakon tunela slijedio jednako strm pad sa isto tako zubnom letvom u sredini.
Porastom količine robe koja se prevozila, ovo pentranje i silaženje s druge strane tunela bilo je usko grlo, kočnica povećanju obima prijevoza. Stoga su dolje niže probušili bitno dulji tunel, a ovu trasu zajedno sa tunelom ostavili cestovnom prometu. Tračnice su podigli, proširili ono što je ostalo, i tako se rodila cesta na prijevoju preko Ivan planine.


Tunel na prijevoju Ivan sedlo prije stotinjak godina…(posuđeno sa www.zeljeznice.net)

…i danas


A sada opet o tunelu.
Ovaj je bio sasvim drugačiji od onog ispred Vareša. Ovaj je bio ravan kao strijela, odmah na ulazu vidio mu se izlaz u daljini, dok je onaj bio zavijen.
Ovaj je bio obilno osvijetljen onaj mračan kao u rogu.
Ovaj je bio krcat prometom, i to u oba smjera, kroz onaj rijetko kad netko prođe.
I na kraju, ovaj je imao nogostup, rezerviran samo za pješake, onaj ne.
Ostaje mi nejasno da li zbog pretrpljenog straha na ulazu u onaj tunel, da li zbog osvjetljenja, da li zbog nogostupa, uglavnom i samog sebe iznenadih idejom da stanem na pola tunela, popnem se na nogostup i opalim koji snimak.

Kamo idem…

…i odakle dolazim

Iako promet, osrednje gust u oba smjera, stvara takvu buku kao da se avion spušta, osim te buke ništa nije posebno drugačije nego u prometu pod suncem. Nogostup, obilno širok, preko jednog metra, fizički je odvojen od prometa. Zbrojim tomu i obilno osvjetljenje, dobivam dojam izdvojenosti od prometa a time i neki čudan osjećaj sigurnosti.
Izuzmem li tu buku, skoro da mi je bilo ugodno. Tihi propuh, svjež zrak, temperatura koja rashlađuje, potpuna suprotnost uzavreloj vrućini. Skoro da bih ostao malo duže, ali mi pada na um da to što radim možda se ne bi dopalo prometnoj policiji. Iako je vjerojatnost mala da baš sad naiđu, nisam htio pretjerano izazivati sudbinu, nego sam sjeo na bicikl i izašao iz tunela.
Desetak metara nakon tunela, s desne strane, je proširenje u obliku parkirališta koji ujedno ima ulogu i vidikovca.

Parkiralište nakon izlaza iz tunela

Pogled sa parkirališta

Gledajući s tog vidikovca pogled puca na masivu ogranka Bjelašnice, a dolje negdje je nekakva udolina. Oštro oko pažljivog promatrača uočiti će iza zelenila u prvom planu, tanku sivu crtu ceste po kojoj mi slijedi nastavak puta. Baš po toj cesti je prije stotinjak godina ćiro putovao zupčanom željeznicom. Kad sam bio jako mali čuo sam da lokomotiva ćire na ovom mjestu, kada ide uzbrdo, viče „Pomoz' Bože! Pomoz' Bože! Pomoz' Bože!“, a kad ide nizbrdo onda se čuje „Pomog'o, ne pomog'o! Pomog'o, ne pomog'o! Pomog'o, ne pomog'o!“ Kad mi je gledanja sa vidikovca bilo dosta slijedio je dobro znani gušt spuštanja s prijevoja, a ovo nije običan prijevoj. Sav sam ustreptao u očekivanju zadovoljstva jer je preda mnom skoro 17 km nizbrdice, bilo strmije, bilo blaže.
Stoga sam i ja, kao ćirina lokomotiva, s onim „Pomog'o, ne pomog'o!“ krenuo unaprijed spoznajući da u tih 17 km neću znati ni tko sam, ni zašto sam, ni gdje sam. Neću, u stvari, uopće ništa ni znati, ni razmišljati ni pretpostavljati ni… samo ću gledati, slušati, mirisati, osjećati…te to spremiti u najsigurnije kutke svoje duše. Dugo, duuugo iza ovog spusta, gdje će se ta dužina mjeriti ne samo godinama, već desetcima godina, na bilo koji zvuk, pogled, miris, koji me podsjeti na ovo spuštanje, kao novi, ispred mene će iskrsnuti i ovaj tunel, i ovaj pogled s vidikovca i ovo spuštanje u Konjic.
Postoje mjesta koje možemo proglasiti Rajem na zemlji. Postoje, sigurno, samo zahtijevaju, traže, išću malo truda i od naše strane. A nije to bez veze, ma kakvi! Ta muka, taj trud penjanja uz prijevoj je rijedak, dragocjen začin koji spuštanje pretvori u toliki višestruki užitak, toliko zadovoljstvo, puno, puuuno veće od, recimo da nas netko doveze na prijevoj, a zatim mi biciklima nastavimo spuštanje.
Prvih 2 km se strmije spuštam, a potom 2 km blago, prolazeći cestu sa zadnjeg snimka, do mjesta Bradina. Mjesto bi ostalo ono što je i bilo, Bogu zaleđima, potpuno nepoznato, da u njemu nije izlaz iz onog nižeg tunela kroz Ivan planinu. Šezdesetih godina prošlog stoljeća, kad je izgrađena „normalna“ željeznica Sarajevo – Ploče (čiji su oni Tarčinski vijadukti) graditelji su iskoristili ćirin tunel, malo ga proširivši za normalne vlakove. Tako je Bradina od 30-tih godina dvadesetog stoljeća sinonim cilja, spasa, olakšanja svim vlakovima koji se iz Konjica penju na svom putu ka Sarajevu. Odmah iza stanice u Bradini ravno, bez uspona, vlak ulazi u podugačak tunel, a dalje sve nizbrdo do Sarajeva.
Možda malo previše udavih s tom željeznicom, no, prolazeći kroz Bradinu sjećam se davno, kao klinac, da sam od oca, koji je radio na željeznici, mada ne ovdje, čuo priču o toj Bradini kao pojmu strašnog, užasnog u vrijeme zime kada snjegovi zapadaju i vjetrovi zapušu. Tada umjesto ovog raja kroz koji, kako se meni čini, sad prolazim, bude pravi ledeni pakao. Granica između tog raja i tog pakla je tanka, tek oko pola godine
.
Ulaz u Bradinu od strane Konjica

Zaokupljen promatranjem okoline i sjećanjem na tu priču moga oca, prošao sam mjesto ne snimivši ga. Tek na izlazu sam zastao i snimio ulaz sa južne strane, pa gornji snimak prikazuje ulaz u Bradinu od strane Konjica. Slijedeća dobra četiri kilometra je nizbrdica neobično strma obzirom da se radi o magistralnoj cesti. Znak kaže da je nagib 9%, mada bih rekao da je veći, no nisu imali drugog znaka pa su stavili onaj koji su imali.


Da je vrag odnio šalu i da je nizbrdica ozbiljna s kojom se nije šaliti pokazuje prometni znak proširen pravom tablom na kojoj se, slovom i brojem, savjetuje kojom „brzinom“ treba voziti. Da ovaj savjet treba ozbiljno shvatiti, uvjerio sam se vlastitim iskustvom. Prije desetak godina vozio sam ovuda svojim autom, samouvjereno, pun sebe, ignorirao njihov savjet („Neće,valjda oni mene učiti kako treba voziti!“), no već nakon druge krivine kad je auto počeo ozbiljno ubrzavati, brže-bolje sam prebacio u drugu i polako, s Božjom pomoći, nastavio vožnju.
Kako ja onda, tako, od prilike, voze sva vozila i danas. Kako ona koja idu nizbrdo, tako i ona koja idu uzbrdo, brzina im, po mojoj procijeni iznosila 40- 50 km/h. Zbog toga sam imao dojam da paze (i) na mene kada me zaobilaze, te sam u konačnici stekao dojam blagonaklone simbioze između mene, običnog bicikliste („desnog smetala“), i ostalih vozila, bilo manjih bilo većih.
Na toj strmoj nizbrdici našlo se mjesta i za jedan tunel. Kao i danas, bio mi je zanimljiv i davne 1986 godine, pa evo oba snimka, radi usporedbe.

2015 god…

…i 1986 god

Nedaleko iza tog tunela slijedile su oštre krivine uz nesmanjenu strminu nizbrdice. Krivine koje su bile razlog smanjenju brzine putovanja mojih suučesnika u prometu.




Zamjerite mi koliko god hoćete, no ja bez željeznice ne mogu, kad god imam priliku za to. Pa bila ona ovog vremena ili iz nekog drugog vremena. Stoga, ako strpljiv promatrač oštra oka odvoji koju sekundu više za promatranje donje fotografije, na njenom lijevom dijelu uočiti će ostatke ćirine trase kojom se ta minijatura od željeznice spuštala u Konjic.

Da bi (ćirinu trasu) snimio, morao sam preći magistralu. No, ona nije razlogom tog prelaska, ona je došla onako usput, neočekivani bonus. Pravi razlog prelaska ceste bilo je nešto drugo.

Ako dobro čitam kartu, to selo trebalo bi se zvati Brđani. To sam saznao sad, dok pišem ove redove. Dok sam stajao na rubu magistrale i promatrao ga, ni na kraj pameti mi nije bilo da vadim kartu u potrazi za njegovim imenom. Motalo mi se nešto drugo po glavi. Kako je prvom njegovom stanovniku palo na um da baš ovdje sagradi svoj dom kao klicu, zametak ovog današnjeg sela. Je li i on bio oduševljen okolišem, mirisom blagog vjetra, ugodno toplim zrakama sunca, kao i ja sad. Ili je možda neka muka, zla kob, nužda odredila mjesto njegovog doma!?
Jer, lijepo je to i krasno meni, prolaznikom u ovo blaženo ljetno doba diviti se mjestom i njegovim okolišem. A što je u jesen, kada kiše razlokaju putove, što je zimi kada snijeg, zapusi i vjetar odreže, odsiječe posljednje veze sa civilizacijom. Uostalom Bradina nije daleko, a već sam spomenuo kako je zimi u njoj.
Po tko zna koji put na ovom, a i inače na ostalim putovanjima uočavam obrnutu korelaciju između egzotičnosti nekog mjesta, prizora, okoliša, i lakoće življenja u njemu.
Opet neki vijadukt!


Ovaj je bio od „normalne“ željeznice, još u funkciji, one željeznice koje još od Tarčina malo-malo, pa spominjem. Krajičkom oka sam ju primijetio gore u Bradini. Ostaje pitanje kako je ona savladala ovu visinsku razliku kojom sam se ja, zajedno s magistralom, sunovratio prošla četiri kilometra. Odgovor je serpentinama, istina malo puno blažih krivina i malo puno manjih nagiba. Za tako što potrebno je puno mjesta i domišljatosti graditelja, pa stoga nije ni čudo da su planinske željeznice našle dosta svojih ljubitelja koji ponekad njima putuju iz čistog zadovoljstva. Jedan od takvih je i skromna, moja malenkost.
Komadić te serpentine se na susjednom brdu vidi u obliku dva željeznička vijadukta, jedan iznad drugog, po kojima vlakovi putuju cik-cak putanjom.


2015 god…

…i 1986 god.

Neka vrst industrijske zone najavila je skorašnji ulazak u Konjic. U prvi mah se zbunih, kao da sam se iznenada probudio u nekoj nepoznatoj prostoriji. Trebalo mi je vremena da shvatim da je spustu u Konjic (skoro) kraj.



Šteta, baš je bio zanimljiv spust. Pokazalo se po tko zna koji put da sve što je lijepo kratko traje, ma koliko dugo trajalo. Ostaje jedino ići naprijed do slijedećeg lijepog.

Stara ćuprija u Konjicu snimljena prije II sv. Rata (posuđeno sa www.konjic.ba)

Prema internetu stara kamena ćuprija u Konjicu sagrađena je 1682.godine i, uz Višegradsku ćupriju na Drini i Stari most u Mostaru, predstavlja jednu od najznačajnijih građevina u BiH, po mnogim komponentama, jedinstvenu srednjovjekovnu građevinu.
Most je predstavljao remek djelo arhitekture XVII stoljeća. Prilikom povlačenja 03. ožujka 1945.godine, kamenu ćupriju je bombardiranjem porušila Pionirska jedinica 3.bataljona 370.grenadirskog puka Wermachta, a ostali su čitavi samo kameni stupovi.
Pošto je to bio i jedini prijelaz preko Neretve, 1946.godine je napravljen novi betonski most niže od ćuprije, koji je i danas u funkciji magistralnog puta M-17. Preko ostataka Kamene ćuprije 1962.g postojeća drvena konstrukcija zamijenjena je armirano-betonskom.
U lipnju 2003.godine Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine proglasila je ovo dobro nacionalnim spomenikom od značaja za Bosnu i Hercegovinu. Godine 2006. općina Konjic je počela sa radovima na rekonstrukciji Stare kamene ćuprije, uz pomoć Vlade Republike Turske i Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, kao i revitalizaciji stare konjičke čaršije sa rekonstrukcijom starih dućana koji su bili neposredno uz most sa lijeve strane.




Za izgradnju novog starog mosta u Konjicu saznao sam slučajno, zujeći internetom. Stoga je sasvim logično da sam se dolaskom u Konjic prvo k njemu uputio.
Meni zgleda impresivno. Stvarno su si dali truda, pa mi izgleda kao da sam se vremeplovom vratio u sedamnaesto stoljeće.


Isto kao i most, i ta rekonstrukcija stare čaršije vrijedna je pažnje i poštovanja.


Nakon što sam se snimio na sred starog mosta u hladovini središnjeg uzvišenja, trebalo mi je mjesto da sredim dojmove, misli i nakane. Mjesto, kao idealno za to pronašao sam u debelom hladu terase mjesnog hotela. Još kad su mi rekli da će mi donijeti pola litre točenog, mjesto za smirenje dojmova nisam mogao bolje izabrati.


Još od uspona na Ivan sedlo primijetio sam da mi nekako teško ide, da se puno znojim i time puno pijem. Od prijevoja je sve nizbrdo pa nisam imao osjećaj pretjerane vrućine, mada u trenucima kad sam stao krajičkom svijesti sam nekako mutno osjećao tu vrućinu. Mutno kažem, jer sam bio preokupiram dojmovima okoline. Sjećam se nekog kratkotrajnog trzaja u svijesti, nešto kao da mi je za trenutak proletjelo u glavi. Bilo je to pitanje, zbunjenost, odakle tolika vrućina na ovolikoj nadmorskoj visini!? Prije bih očekivao ugodnu svježinu.
Pred Konjicem, kad se dugačka nizbrdica potrošila, te sam morao okretati pedale, odjednom sam osjetio ono što sam cijelo vrijeme slutilo – bilo je vruće, pakleno vruće!
Rashlađujući se s pivom i hladovinom, još uvijek sa zbrkom u glavi tupo sam promatrao okolinu i pogled mi se zaustavio na mome biciklu. Sjetivši se da na brzinomjeru imam opciju mjerenja temperature, uzeo sam fotić i snimio….

ČetrdesetdevetcjelihčetiristupnjevaCelzijusa!!!!

Neka i laže par stupnjeva, još uvijek je vruće. Ovoliku brojku Celzijusa nije još nikad izmjerio.
Dakle, što imam!?
Iako danas do sada imam prijeđenih 40-tak kilometara, do Boračkog jezera, današnjeg cilja, imam još 20-tak, ti su kilometri žestoki. Žestoki su radi prijevoja. Dva sam do sada prešao, jedan od nekih 320 metara visinske razlike (penjanje iz Kreševa) i drugi od nekih 350 metara (Ivan sedlo). Ovaj treći je najveći, preko 530 metara u vis.
Dakle veliko brdo, a kratka cesta, posljedica strmi, vrlo strmi uspon.
Slijedeće što imam je vrućina. Žega. Pripeka.
Posljedica žestoke vrućine je – žestoko iscrpljivanje.
I u konačnici, imam dilemu: nastaviti prema planu ili ne!?
Nakon podužeg razmišljanja, višestrukog vaganja argumenata za i protiv, odlučih nastaviti dalje. Toj odluci je dosta pridonio i položaj kazaljki na satu. Bilo je tek pola dva, pa tih dvadesetak kilometara ću, valjda, do noći prijeći, pa makar cijelo vrijeme pješačio!
Mjesto za unutrašnje svoje preispitivanje, izgleda, nisam mogao bolje naći. Bilo je to točno u centru grada, na trgu Državnosti.



Na tom trgu se nalazila fontana koja se bezobzirno razbacivala hladnom vodom. Stjecajem okolnosti baš u trenutku okidanja moga foto aparata, to isto je učinio još jedan, u rukama tete koja se slikala strogo postrojene klince (desno na gornjem snimku).
Prema, je li, sveznajućem Google-u Konjic je grad i središte istoimene općine na krajnjem sjeveru planinske Hercegovine, u centralnom dijelu Bosne i Hercegovine. Grad je 1991. brojao oko14.500, a općina blizu 45.000 stanovnika. Bogatstvo općine su poljoprivredno i šumsko zemljište, ogromni vodeni potencijal, velike zalihe rude pirofilita, turistički kapaciteti i dr. Konjic je atraktivan zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Najsjeverniji grad Hercegovine nikad nije bio ni „prava Hercegovina" niti „prava Bosna", već nešto zaista unikatno i neponovljivo.
Konjic se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1382. godine, a o imenu grada postoji i legenda koja kaže: na mjestu sadašnjeg Boračkog jezera bilo je malo naselje u koje je jedne večeri došao starac preobučen u prosjaka. Kako je imao natprirodne sposobnosti znao je da će te noći to naselje biti potopljeno. Krenuo je od kuće do kuće i molio za hranu i toplo ognjište.
Međutim, vlasnici kuća nisu pokazali razumijevanje i tjerali su ga sa svog praga. Samo jedna starica, čija kuća je bila jedna od najtrošnijih u naselju, pružila mu je utočište i sa njim podijelila posljednji komad hljeba.
Starica se bavila trgovinom, a posao nije išao najbolje. Zahvalni starac joj je na odlasku rekao da se spremi i krene preko Boraka prema dolini u kojoj je sada smješten Konjic, jer će Borci biti potopljeni u ranim jutarnjim satima te da započne trgovinu tamo gdje njen konj sam stane.
Ona je poslušala. U noć je krenula na svom iscrpljenom konju. Kada je konj stao, starica je povikala: "Ajde Konjice moj!". Tada se sjetila starčevih riječi, tu je zastala i započela trgovinu, koja je, na njeno veliko iznenađenje, išla odlično. Tako je nastao Konjic, trgovačko mjesto i tranzitna točka za sve koji sa sjevera pohode južne krajeve i obratno.
Ovaj će put meni Konjic ostati u sjećanju prvo zbog konačne spoznaje o žestokoj vrućini.
Vrijeme ručku se približilo, no htio sam koji metar u visinu se popeti na tom putu za Boračko jezero, prije glavnog objeda. Pronašao sam nekakvu staru ćevabdžinicu, bez terase, u kojoj je bilo dosta svijeta. Od nekih desetak stolova tek dva-tri su bila slobodna, Dobar znak, čak i pouzdan, čini mi se, da je jelo koje se tu stvara dobre kvalitete.
Ostavio sam bicikl ispred ulaza, sjeo za jednom od slobodnih stolova tako da ga držim na oku i naručio „jednu veliku“. Što zbog vanjske vrućine, što zbog nikakve ventilacije, a što zbog mirisa prženja iz kuhinje, zrak je bio zagušljiv, težak za disanje. Ili se to meni tako učinilo zbog razvučenog čekanja. Na licima oko ostalih zauzetih stolova očitavao se tipični istočnjački tvrdi, beskonačni, kontemplativni mir. Kao da je svima oko mene bilo sasvim razumljivo da se na jednu porciju ćevapa čeka dva do tri dana.
Dobih, konačno te ćevape, platih ih (čak!) četiri marke, te izletjeh van na, i dalje, vreli zrak, ali barem bez mirisa kulinarske vještine. Improvizirano stavih vrećicu sa ručkom na zadnji pak treger, ovlaš ih osigurah elastičnom vezicom.
Kao i u Kiseljaku, a isto tako i u Kreševu i u ovome gradu bila je česma sa hladnom, izvorskom vodom, koja je mirno tekla, ne obzirući se da li će je itko barem malčice srknuti. Tako sam se i ja opskrbio rezervama te dragocjene tekućine.



Pa ništa, ako ću ići, vrijeme je da se krene.
U početku je cesta išla desnom stranom Neretve, koja je i meni bila s desne strane, jer putujem u suprotnom smjeru od rijeke. Naišao sam na najljepši tunel ovog putovanja.



Prvo bio je kratak.
Drugo bio je osvijetljen, mada za to nije bilo potrebe zbog sunčanog vremena, te je rasvjeta bila isključena.
Treće i pješaci su raskošno ugošćeni posebnim, mini tunelom sačinjenim specijalno za njih.
Četvrto, na zidu tog pješačkog tunela bili su info plakati, da pješaku učine zanimljivije prolaz kroz njega. Razumljivo, nisu svi oduševljeni takvim građevinama na prometnici kao moja malenkost, pa s nečim je potrebno tu oduševljenost malčice razbuktati.

Netko od gospodara najboljeg čovjekovog prijatelja je došao na ideju da malo rashladi svog kućnog ljubimca. Nije mi baš izgledalo da pas u tome uživa, mada je ostalo nejasno da li to zbog njega samog ili zbog hladne vode Neretve.


Slijedio je skok preko Neretve pri čemu mi je pomogao raskošni, novosagrađeni most. Osim funkcije da prometalima omogući brz i lagan prijelaz preko rijeke, ovaj je most imao i dodatnu funkciju stvaranja hlada kao nasušnju potrebu kupača za zaštitom od vrelih sunčevih zraka.

Više sam se nadao, nego očekivao, da će moje putovanje ravnom cestom uz Neretvu potrajati, no tek kilometar, kilometar i pol nakon prelaska, cesta je mahnula rijeci, odvojila se od rijeke i krenula uzbrdo. Shvatio sam da po ovoj vrućini i ovolikom uzbrdicom nemam što tražiti na biciklu. Stoga sam sišao i nastavio pjehe.
Odnekud se pojavila debela hladovina, istina ne od drveća već od povelike kuće, a uz hladovinu i prodavaonica sa hladnim limenkama piva. U trenu sam odlučio da je baš sad pravo vrijeme za ručak. Nakon smještaja u hladovini i nabavke limenke, ovaj put Sarajevskog piva, okrenuh se prema pak tregeru, kad tamo – nema ćevapa! Negdje sam ih usput posijao (sad se vjerojatno koja mačka ili pas neočekivano slade). Baš sam traljav, kad sam tako „sigurno“ ručak spakirao. Ništa, preostalo mi je posegnuti u svoje materijalne rezerve gdje uvijek imam obrok-dva, za izvanredne slučajeve. Kao što je ovaj.


Za nastavak kliknite ovdje.

29.01.2016. u 16:26 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari

Komentare bilo koje vrste, molim pošaljite na
pero.dupcek@gmail.com

Neke od ovih putopisa na Engleskom jeziku možete vidjeti ovdje.

Retro

Priča Prva: The First Time Ever My Bike Saw The Camera
O prvom biciklu i prvoj slici prvog bicikla (godina 1982)

Priča Druga: Dan kad se rodila ideja
O mjestu, okolnostima i duhovnom stanju naratora pri rađanju ideje o vožnji bicikom na more (godina 1983)

Priča Treća: Prvi put na more biciklom
O ostvarenju ideja rođene u Priči Drugoj i zašto najbolje ali i najbolnije učimo na svojim greškama (godina 1984)

Priča Četvrta: Tara i most na njoj
Pod kojim okolnostima je vaš narator doživio jedan od dva naj trenutka života svog (godina 1985)

Priča Peta: Prvi put s curom na more
Kako je izgledala romantika oko mene, oko nje i oko bicikla 1986 godine

Priča šesta: Medeni mjesec 1987
Najmedeniji od svih Medenih mjeseca, jer je začinjen posebnim začinom - biciklom

Priča Sedma : Vršič 1990
Biciklom na 1611 metara nad morem

Priča Osma : Sa sinom preko Velebita 2000
Kako je pokušaj. da tata i mama sina uvedu u ljepote biciklizma, počeo kao u raju a završio kao u paklu

Vožnj(ic)e dnevne

Vožnja prva s ljetovanja 2009
O obilaskuTrogira i o požaru na Čiovu

Vožnja druga s ljetovanja 2009
O vezi između onog odlaska na more prije 42 godine i ovog danas, te kakve veze ima željeznica s tim

Vožnja treća s ljetovanja 2009
Kako sam krenuo na izvor rijeke Jadro, a završio na ćevapima u Splitu, vozeći preko Klisa i Kliške utvrde

Vožnja prva oko Otočca
Preko Vrhovina i Korenice, pa poreko Krbave prtenim putem (uz strah od medvjeda) do Čanka i povratka u Otočac (07/2009)

Vožnja druga oko Otočca
Zašt je Krasno polje krasno, po čemu su posebni putari ovog kraja, zašto sam hladio točkove, kako sam se popeo na Vratnik i zbog čega/koga sam se žurio u Zagreb (07/2009)

Petak Trinaesti
Kako sam iz skupine biciklista koji ĆE pasti, prešao u skupinu biciklista koji SU pali

Imotski Omiš 2010
Kako sam prije 28 godina krenuo, a sada završio putovanje i kako sam ispucao preko 300 snimaka foto-aparatom i to u jednom danu


Una 2009
Zašto su je stari Rimljani zvali Jedna i Jedina - Una

Priča iz Požeškog kraja
Kako izgleda grad u kojem živim i kako treniram duh i tijelo za vožnje po bijelom svijetu


Jankovac 2011
Obilazak Papuka sa posebnim osvrtom na Jankovački slap

Ružica Grad 2011
Rutinska vožnja Kutjevo - Orahovica - Kutjevo sa nerutinskim dodatkom grada iz naslova

Derventski vašar
Priča o sretnom djetinjstvu sa neočekivanim završetkom

Buško Blato 2008
Obilazak najvećeg Bosanskohercegovačkog jezera

Okolo Psunja 2012
Obavezna vožnja po Požeškom kraju (i okolici), barem jedanput u sezoni

Okolo Splita 2012
Turistički obilazak Splita i okolice, posebno zanimljiv nama, kontinetalcima

Bjelolasica - Kapela 2008
Od Ogulina preko Bjelolasice, Drežnice, Jezerana i Kapele u Ogulin

Slovenija 2007
Putovanje po Sloveniji na kojemu sve što je moglo zabrljati zabrljalo je

Viseći most
Povratak na viseći most preko rijeke Ukrine nakon 45 godina

Okolo Vučjaka 2013
Obilazak brda za kojeg sam čuo još u osnovnoj školi

Marija Bistrica 2009
Preko Sljemena do velikog Marijinog svetišta

Manje o biciklu, a više o strahu
Priča o jednom strahu, pobijeđenom na kraju

Žumberak - Plešivica 2015 I dio
Prvi dio - po Žumberku i do Jastrebarskog

Žumberak - Plešivica 2015 II dio
Drugi dio - po Plešivici

Graditelj svratišta I dio
Svratište je nekad bilo na Turiji a sad je samo prijevoj, a zašto je tako interesantno pogledajte ovdje

Graditelj svratišta II dio
Nastavak priče o prijevoju Turija

Karolina I dio
O jednoj od cesta kroz Gorski kotar

Karolina II dio
Drugi dio priče o cesti Karolinom nazvanoj

K potomstvu u metropolu 2017 I dio
Prvi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

K potomstvu u metropolu 2017 II dio
Drugi dio priče o jednodnevnom putovanju u metropolu uz pomoć vlaka

Arizona 2017
Obilazak biciklom tržnice Arizona u Bosni

Jankovac 2019
Preko Planine Papuk prašnjavom cestom do Jankovca, a potom od Orahovice opet preko Papuka

Istra 2020 - I dio
Prvi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Istra 2020 - II dio
Drugi dio priče o Istri kakvu do sada nisam znao

Vožnje višednevne

Jajce 2010
Zašto me to mjesto zove k sebi više od 40 godina, kako ipak nisam išao sam, i zašto ljeti po žarkomu suncu Bosna izgleda tako lijepa

Krk-Delnice 2007
Što se dobije kad se kombiniraju bicikl i vlak

K potomstvu u metropolu 2008
Prvo u nizu putovanja do svog potomstva, koje je na fakultetu, iz Požege u Zagreb

K potomstvu u metropolu 2009
Drugo putovanje do potomstva u Zagreb, i kako sam pokisnuo i duhom i tijelom

K potomstvu u metropolu 2010
Treće putovanje do potomstva u Zagreb i prvo samostalno noćenje u životu

K potomstvu u metropolu 2011 I dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb I dio

K potomstvu u metropolu 2011 II dio
Četvrto putovanje do potomstva u Zagreb II dio

Međugorje 2005 I dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - prva četiri dana

Međugorje 2005 II dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - peti šesti dan


Međugorje 2005 III dio
Biciklirati hodočašće ili hodočastiti bicikliranjem - zadnja četiri dana

Vukovar 2007
Posjet gradu heroju uz malu pomoć prijatelja vlaka


Ivankovo 2012
Od Požege preko jezera Borovik do Ivankova i nazad

Virovitica 2012 prvi dan
Od Virovitice do Požege

Virovitica 2012 drugi dan
Od Požege do Virovitice

Očevija 2013 I dio
Prvi dan Brod - Posavski Podgajci i drugi dan Posavski Podgajci - Modračko jezero

Očevija 2013 II dio
Treći dan Modračko jezero - Očevija i četvrti dan Očevija

K potomstvu u metropolu 2014 I dan
Prvi dan puta u Zagreb 2014

K potomstvu u metropolu 2014 II i III dan
Drugi i treći dan puta u Zagreb 2014

Krk - Gorski Kotar 2014 I dan
Prvi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 II dan
Drugi dan vožnje po otoku Krku

Krk - Gorski Kotar 2014 III dan
Treći dan vožnje umjesto na otoku Krku, bio je po Gorskom Kotaru

Đakovo - Aljmaš 2014 I dan
Prvi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Đakovo - Aljmaš 2014 II dio
Drugi dan hodočašća Požega - Aljmaš

Međugorje 2014 dan 02-08
Prvi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 03-08
Drugi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 04-08 i dan 05-08
Treći i četvrti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 06-08
Peti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 07-08
Šesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 08-08
Sedmi dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 09-08 i dan 10-08
Osmi i deveti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 13-08
Nakon dva dana odmora, slijedi priča o dvanaestom danu velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 14-08 i dan 15-08
Trinaesti i četrnaesti dan velikog putovanja

Međugorje 2014 dan 16-08 i dan 17-08
Zadnja dva dana velikog putovanja

Sombor Subotica 2015 I dan
Prvi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 II dan
Drugi dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 III dan I dio
Prvi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 III dan II dio
Drugi dio trećeg dana putovanja po Vojvodini

Sombor Subotica 2015 IV dan
Četvrti dan putovanja Vojvodinom

Sombor Subotica 2015 V dan
Peti dan putovanja Vojvodinom

Sam u ljeto 2015-to I dio
Prvi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to II dio
Drugi dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to III dio
Treći dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to IV dio
Četvrti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Sam u ljeto 2015-to V dio
Peti dio samotnog putovanja ljeta 2015-e

Od Kravice do Hvara I dio
Prvi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara II dio
Drugi dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Od Kravice do Hvara III dio
Treći dio putovanja od slapa Kravica na Trebižatu do Sućuraja na otoku Hvaru

Krasno između 20 godina I dio
Prvi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Krasno između 20 godina II dio
Drugi dio priče o dvije vožnje istim putem sa vremenskim razmakom od 20 godina

Otok Hvar, drugi pokušaj - I dio
Prvi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - II dio
Drugi dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Otok Hvar, drugi pokušaj - III dio
Treći dio priče o drugom pokušaju vožnje preko otoka Hvara

Belišće 2018 - I dio
Prvi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Belišće 2018 - II dio
Drugi dio dio priče iz Slavonskog kraja

Knin - Split I dio
Prvi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split II dio
Drugi dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split III dio
Treći dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Knin - Split IV dio
Četvrti dio priče o posebnom putovanju godine 2020-te

Una - Uvod i prvi dan 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Drugi dan, povratak i nakon povratka, 2019
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet prvi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Opet drugi dan 2021
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Treći dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Četvrti dan
Priča o rijeci Uni, jednoj i jedinoj

Una - Peti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, peti dan I dio

Una - Peti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, peti dan II dio

Una - Šesti dan, I dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan I dio

Una - Šesti dan, II dio
Priča o rijeci Uni, šesti dan II dio

Gorski Kotar - Prvi dio
Prvi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Drugi dio
Drugi dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Treći dio
Treći dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Gorski Kotar - Četvrti dio
Četvrti dio trodnevne vožnje po Goskom Kotaru 2021 godine

Varaždin - Prvi dio
Prvi dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Varaždin - Drugi dio
Drugii dio priče o vožnji kroz Mariju Bistricu, Varaždin i Varaždinske Toplice

Ljubljana 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubljana 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

Ljubjana 2022 - Treći dio
Treći dio priče o trodnevnom putovanju po Sloveniji

K potomstvu u metropolu 2022 - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju do potomstva

K potomstvu u metropolu 2022 - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju do potomstva

Ilok - Prvi dio
Prvi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Ilok - Drugi dio
Drugi dio priče o putovanju od Vinkovaca do Iloka i nazad

Gradačac, Gračanica I dio
Prvi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Gradačac, Gračanica II dio
Drugi dio priče vožnje oko brda Trebova(c)

Blidinje I dio
Prvi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje II dio
Drugi dio priče o najvećem putovanju u 2013. godini

Blidinje III dio
Treći dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje IV dio
Četvrti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje V dio
Peti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VI dio
Šesti dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VII dio
Sedmi dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Blidinje VIII dio
Zadnji dio priče o najvećem putovanju u 2023. godini

Novo Mesto I dio
Prvi dio dvodnevne vožnje po Sloveniji